Afantazija: Esej o Ničemu

Ako želite vidjeti svijet na novi način, imam jednostavnu vježbu za vas:

1. Zatvorite oči.
2. Zamislite stol.
3. Zamislite loptu kako se kotrlja sa stola.

(Ozbiljno, prije nego što pročitate išta više, molim vas da to sada učinite. Čekat ću.)

Gotovo?

Sada, odgovorite na sljedeća dva pitanja:

1. Koje je boje bila lopta?
2. Koje je boje bio stol?

Ako ste tipična osoba, vjerojatno ste odgovorili da je lopta bila crvena, žuta ili plava. Također sam čuo i složenije opise lopte, poput žute s plavim prugama.

Za stol ste možda pomislili na boju ili materijal poput drveta. Možda ste čak odabrali specifično drvo, poput borovine ili hrastovine.

Sada, za neke od vas, odgovor bi mogao biti sličniji mom…

Ne vidim ništa.

Lopta nije plava, crvena ili žuta. Nema je.

Nema lopte. Nema stola. Ničega uopće.

Naravno, razumijem koncepte lopte, stola i što se događa kada se lopta kotrlja sa stola, ali ne mogu zatvoriti oči i vidjeti ih.

Oni. Jednostavno. Nisu. Tamo.

(Ne samo da ne vidim slike, ne vidim ni žičane okvire ili bilo što drugo.)

Ako biste mi ponudili milijun dolara da zamislim loptu kako se kotrlja sa stola i vidim slike u svom umu, ne bih mogao to učiniti.

Za mene, “zamisli loptu kako se kotrlja sa stola” je jednako kao “konceptualno razumjeti loptu kako se kotrlja sa stola”, a ne “napraviti sliku ili film u svom umu o lopti kako se kotrlja sa stola”.

To nije samo za lopte i stolove.

Ne mogu zamisliti lice svoje žene. Ili mog sina. Znam kako izgledaju, naravno. Samo ne mogu zatvoriti oči i vidjeti ih, iako gledam lice svoje žene već otprilike trideset godina, a mog sina dvadeset. Isto vrijedi i za moje vlastito lice: znam kako izgledam i prepoznajem svoju fotografiju u putovnici, ali ne mogu je “zamisliti”.

Kad zatvorim oči, doslovno vidim ništa.

Ispostavilo se da nisam poseban jedinstveni snježni pahulja. Umjesto toga, ovo je način na koji um mnogih ljudi funkcionira. To čak ima i ime:

Afantazija

Tek sam saznao da afantazija postoji i da je imam prije otprilike četiri godine dok sam gledao Damin gambit sa svojom ženom. Postoji scena u kojoj protagonist, šahovski prodigij Beth Harmon, leži u krevetu pod utjecajem droga i igra šahovske partije na stropu.

Napomenuo sam da to uopće ne mogu učiniti. Moja žena je rekla da ona može¹.

Ovo je bilo šokantno!

Što je ona, Osvetnica? Ili netko poput Sherlock Holmesovog negativca koji može konstruirati “palaču uma” od sjećanja i hodati unutar nje?

Sada me vrlo zanimalo otkriti da moja žena ima supermoći. Nakon daljnje rasprave, međutim, činjenica da ne mogu “zamisliti” ništa činila se možda anomalijom. Nekoliko minuta na internetu, članak i reddit tema potvrdili su da je to doista slučaj.

Naravno, ovo je bilo prilično iznenađenje.

Jesam li bio defektan?

Uostalom, nemogućnost stvaranja slika u mom umu znači da—strogo govoreći—nemam maštu. Ili barem, nemam besplatni “Brainflix” tip neograničenog filmskog stroja koji mnogi ljudi izgleda imaju sa svojom maštom. A čini se da ljudi cijene svoju maštu. Da je imam, vjerojatno bih je i ja cijenio. (Međutim, ne mogu zamisliti kakva bi bila!)

Ali osim što propuštam svu zabavu, jesam li bitno ograničen kao ljudsko biće zbog toga?

Je li to toliko velika invalidnost kao što je biti slijep ili gluh? Uostalom, imam dva funkcionalna oka, ali nemam “umno oko”.

Još gore, je li to kognitivno ograničenje?

Nakon što sam saznao da imam afantaziju, moje misli su se prilično brzo okrenule prema Einsteinu. Uostalom, Einsteinov najpoznatiji citat bio je ovaj:

“Mašta je važnija od znanja.”

Prvi put sam vidio ovaj citat vjerojatno na nekom zidu studentskog doma u prvoj godini fakulteta, na plakatu s Einsteinovom slikom dok isplazi jezik. Možda ste vidjeli isti poster: prilično je popularna slika Einsteina i to je njegov najpoznatiji citat.

Einstein je vjerojatno bio najbriljantnija osoba koja je ikada živjela. Dakle, je li najpametnija osoba u ljudskoj povijesti zapravo posthumno isplazila jezik prema meni, govoreći mi da sam u biti temeljno ograničena, defektna i nedostatna osoba?

(Očigledno, nikada ne bih bio Einstein čak ni s maštom - a ne biste ni vi, bez obzira na to koliko vam je mašta dobra. Ali nakon što sam saznao da nemam maštu, želio sam dobiti osjećaj važnosti onoga što mi nedostaje. A prema Einsteinu, to je bilo prilično prokleto važno.)

Iskreno, bio sam prilično devastiran zbog toga neko vrijeme.

Ali sažaljenje prema sebi je porok, i otkrio sam da su dva najbolja načina da se izvučem iz toga introspekcija i učenje više.

Dakle, ako ću biti depresivan zbog onoga što je Einstein rekao, bilo bi korisno naučiti više, dobiti potpuniju verziju onoga što je zapravo rekao. Uostalom, možda je bilo još gore! Možda je cijeli citat bio nešto poput “Mašta je važnija od znanja, a ako ne možete stvarati složene mentalne slike, trebali biste provesti svoj život čisteći toalete.”

Ovdje postaje stvarno zanimljivo. Postoji dobar članak o podrijetlu Einsteinovog citata, počevši s prvom verzijom u intervjuu za Saturday Evening Post iz 1929. godine, a zatim citirajući potpuniju formulaciju iz 1931. godine. Ovo je bio razgovor iz 1929., kako je citirano u članku:

Einstein: “Vjerujem u intuicije i inspiracije. Ponekad osjećam da sam u pravu. Ne znam da jesam. Kada su dvije ekspedicije znanstvenika, financirane od strane Kraljevske akademije, krenule testirati moju teoriju relativnosti, bio sam uvjeren da će njihovi zaključci odgovarati mojoj hipotezi. Nisam bio iznenađen kada je pomračenje 29. svibnja 1919. potvrdilo moje intuicije. Bio bih iznenađen da sam pogriješio.”

Viereck: “Onda više vjerujete svojoj mašti nego svom znanju?”

Einstein: “Dovoljno sam umjetnik da slobodno koristim svoju maštu. Mašta je važnija od znanja. Znanje je ograničeno. Mašta okružuje svijet.”

Einsteinovo uokvirivanje važnosti mašte odraženo je u njegovoj kasnijoj potpunijoj formulaciji iz 1931. godine:

“Ponekad osjećam da sam u pravu dok ne znam razlog. Kada je pomračenje 1919. potvrdilo moju intuiciju, nisam bio ni najmanje iznenađen. Zapravo, bio bih zapanjen da je ispalo drugačije. Mašta je važnija od znanja. Jer znanje je ograničeno, dok mašta obuhvaća cijeli svijet, potiče napredak, rađa evoluciju. Strogo govoreći, to je stvarni faktor u znanstvenom istraživanju.”

Iz moje perspektive, potpune verzije oba ova citata su fantastične! Imam intuicije i inspiracije također - i kao što bi vam moji zaposlenici mogli reći, često osjećam da sam u pravu!

Ideja da su nečije intuicije i inspiracije važnije od samo eksperimentalnih opažanja do danas je nešto s čime se slažem. Još bolje, imati te intuicije i inspiracije je nešto što mogu učiniti. Moje intuicije i inspiracije su jednako stvarne za mene, ali su čisto konceptualne, bez mentalnih slika koje ih prate.

Dakle, Einstein nije govorio ono što bi neki brucoš sa ovim posterom mislio. U osnovi, samo je isticao važnost intuicije i inspiracije. A intuicija i inspiracija dostupne su svima, sa ili bez mentalnih slika koje ih prate.

Posljednjih nekoliko godina otkako sam saznao da imam afantaziju, dosta sam razmišljao o tome. Shvatio sam da, kao i kod gotovo svega u životu, postoje kompromisi.

Nemogućnost stvaranja slika u mom umu zapravo ima brojne prednosti. Na primjer, mislim brzo. To je posebno bilo istinito kad sam bio mlad, ali još uvijek je relativno istinito sada, u kasnim četrdesetima.

Odrastajući, osjećao sam se intelektualno samopouzdano, ni na koji način defektno. Bio sam dobar u školi, diplomirao s najvišim prosjekom iz jedne od najboljih srednjih škola u kanadskoj provinciji Saskatchewan, i osvojio niz sveučilišnih ulaznih stipendija. Jedan od mojih učitelja napisao je preporuku hvaleći moju “prirodnu, nevjerojatnu inteligenciju” i rekavši da ću uspjeti u svemu što pokušam.

Na kraju sam isprobao mnogo toga na sveučilištu.

Akademski sam bio uspješan, pohađao sam predavanja iz više odjela dok sam odlučivao što želim raditi u životu. Za dobivanje diplome B.Sc. bilo je potrebno 60 bodova (s predavanjima od jednog semestra koja su nosila 1,5 bodova i cjelogodišnjim predavanjima koja su nosila 3 boda), a diplomirao sam s 84 boda—gotovo 2 dodatne godine predavanja. Završio sam s dvostrukim smjerom iz Informatike i Psihologije. Informatiku sam kao smjer dodao tek na pola puta: bio sam student treće godine Psihologije misleći da ću ići na postdiplomski studij iz Kognitivne psihologije. Moj profesor Kognitivne psihologije rekao mi je da, ako želim postići nešto veliko u kogniciji, trebam također diplomirati iz Matematike. Rekao sam mu da ne volim Matematiku i pitao: “Što kažete na Informatiku?” (U to vrijeme nikada nisam pohađao tečaj iz Informatike, niti napisao niti jedan redak koda.)

Razmišljao je trenutak, milujući svoju bradu, i odgovorio: “Devedeset posto jednako dobro.”

Četiri riječi mogu promijeniti život.

Ispostavilo se da volim programiranje, i da odgovara mom vrlo apstraktnom, bezslikovnom mozgu jako dobro! Tako sam završio u Silicijskoj dolini umjesto na postdiplomskom studiju, a kasnije sam se vratio u Kanadu i osnovao Leanpub.

Aphantasia djelomično opisuje kako moj um radi. Ako mi se sviđa kako moj um radi, logično je da ne mogu ne voljeti Aphantasiu.

Osim što mogu brzo razmišljati, mogu i stvarno brzo zaspati. Moja supruga me mrzi zbog toga.

Obično zaspim za dvije do tri minute. Samo legnem u krevet, okrenem se na desnu stranu, podesim jastuk, uguram rub pokrivača između nogu, prestanem razmišljati i zaspim. Povremeno me nešto omete ako se uhvatim kako planiram, raspoređujem ili razmišljam o nekom kodu ili odluci. Ako se to dogodi, samo duboko udahnem … i onda samo prestanem razmišljati. (Također, spavam s maskom za oči, čepićima za uši i trakom za nos. Kontrolirajte svoje unose.)

Jedna stvar koju ne radim kada zaspim je “brojanje ovaca”.

Siguran sam da do sada možete razumjeti zašto mi ta ideja nikako nema smisla. Za mene, brojanje ovaca je “1 ovca. 2 ovce. 3 ovce.” Kakva bi to pomoć mogla biti? Odrastajući, ideja da brojanje ovaca na neki način može olakšati zaspati činila se jednostavno bizarnom. Ne ispunjavam svoj um, recimo, crtanom ovcom s velikim očima iz reklame za madrace Serta koja skače preko neke crtanog ograde. Ali nisam shvaćao da drugi ljudi to zapravo mogu raditi.

Pretpostavljam da, ako stvarate slike u svom umu, razlog za brojanje ovaca je zamjena potencijalno stimulirajućih, ometajućih ili uznemirujućih slika s nekim bezopasnima. A što bi moglo biti bezopasnije i smirenije od sretnih, pahuljastih ovaca koje skaču preko ograde? (Pa, pretpostavljam da to ne bi bilo bezopasno za pastira. Možda oni zaspu brojeći sve ovce koje ostaju u svojim ograđenim prostorima?)

Ako stvarate smirene, opuštajuće slike u svom umu, onda se pretpostavlja da te slike na kraju izblijede, i tada se možete opustiti i zaspati. Pa, za mene je to zadano stanje kada zatvorim oči. Nije neki poseban uspjeh. Događa se trenutno.

Slično, razmotrite ideju “sretnog mjesta”. Čuo sam da kada se ljudi pokušavaju opustiti ili meditirati, ponekad im se kaže da zamisle sebe na svom sretnom mjestu. To mi nikada nije imalo smisla. Zar ne pokušavate samo očistiti svoj um? Zašto morate razmišljati o nečemu specifičnom da biste to postigli?

Ali kad sam shvatio da mnogi ljudi, kada zatvore oči, imaju slike ili filmove koji se vrte u njihovim umovima, tada sam konačno shvatio:

Morate isključiti filmove.

To mora biti tako teško.

Za mene, ti filmovi jednostavno ne postoje. Zatvorim oči i sve je prazno. Ne crno, prazno. Nema boje, nema slika, ništa. Uostalom, kada zatvorim oči, nikakvi fotoni ne udaraju moje retine. Kako bih mogao očekivati da se dogodi nešto drugo?

U tome svakako ima svojevrsnog mira. Kad zatvorim oči, počinjem s prazninom. Doslovno, ništa nije tamo. Nema slika koje treba umiriti ili zamijeniti ovcama ili nekim sretnim mjestom. Prema zadanim postavkama.

Nisam sigurno nikakav zen monah, ali u smislu smirivanja uma i odlaska na spavanje, ili samo uzimanja trenutka za resetiranje, prosvijetljen sam.

Dakle, zašto pišem ovaj esej?

Prvo, za sebe. Vjerujem da je važno pokušati razmišljati što jasnije, posebno o vlastitim mislima. Saznanje da imam Aphantasiu bilo je očito vrlo zanimljivo za mene, a pisanje ovog eseja pomoglo mi je da se bolje razumijem. Također, obično nisam ovako osobno ranjiv. Dakle, ovo je neka vrsta terapije odbijanja, ali na globalnoj razini.

Drugo, za druge ljude koji imaju afantaziju. Kad sam prvi put saznao da imam afantaziju, imao sam vrlo mračne misli o tome. Moja nada je da, ako vas ovo opisuje, ovaj esej može pomoći da ih prevladate.

Treće, za neurotipike bez afantazije. (Da, većina vas.) Zapravo mislim da bi vam ovaj esej mogao biti zanimljiv. Uostalom, iz razgovora s mnogima od vas o afantaziji tijekom posljednje četiri godine, mnogi od vas svakako misle da su vaše mašte važne za način na koji živite svoje živote. Dakle, možete li zamisliti kako je ne moći zamišljati? I kakve bi posljedice to imalo na način na koji razmišljate i živite?

Možda ćete do kraja eseja to moći.

Moja namjera u ovom eseju je podijeliti svoje stajalište s vama, kako biste mogli bolje razumjeti ne samo moje stajalište, već i svoje vlastito.

Ono što ovdje nastojim postići je nešto što zovem intelektualna empatija.

Nikada nisam bio formalno dijagnosticiran, ali vrlo sam uvjeren da sam također negdje na spektru autizma. Dakle, loš sam u intuitivnoj vrsti empatije koja mnogima dolazi prirodno, kao što novorođenim ždrebadi dolazi prirodno stajanje. Ali ono što mi nedostaje u “konjskoj empatiji”, pokušavam nadoknaditi intelektualnom empatijom, vrstom empatije koja proizlazi iz introspekcije o vlastitom položaju i onom drugih. Dakle, intelektualna empatija je ono što ovdje nastojim postići.

“Upoznaj samoga sebe,” uostalom.

Također želim podijeliti svoje stajalište pokušavajući razumjeti kako je nemati afantaziju, budući da će vam neke moje misli vjerojatno biti potpuno čudne. Uostalom, nemam izravno iskustvo onoga što mnogi ljudi tvrde da mogu raditi. Vjerujem im, naravno, ali to je još uvijek nešto što mi je temeljno strano.

To vas može potaknuti na zanimljive misli, a onda možda i vi bolje razumijete sami sebe.

Ali prva stvar koja vam može pasti na pamet je očito pitanje:

Kako nisam mogao znati da imam afantaziju?

Točnije, kako sam mogao doći do svojih srednjih četrdesetih a da to nisam znao? Zanimljivo stajalište o tome dolazi od cimera s kojim sam jednom živio.

Prije gotovo trideset godina, kada sam bio na trećoj godini fakulteta, nakratko sam imao cimera kojeg ćemo nazvati W. Sada, W je bio stvarno mršav.

Zašto?

Pa, W doslovno nije imao osjet mirisa. Dakle, za W je hrana bila nešto što je jeo kad je bio gladan, i prestajao odmah kad više nije bio gladan. Uostalom, ako nemate osjet mirisa, okus je prilično osnovan, a hrana je prilično dosadna. Dakle, nećete se baviti rekreativnim jedenjem i prestat ćete jesti čim vam glad bude utažena. (Možda je pravi lijek za epidemiju pretilosti začepljenje nosa?)

U svakom slučaju, za W hrana je bila gorivo, a ne užitak.

Navodno mu je trebalo do dvanaeste godine da shvati da je miris stvar koju ljudi zapravo mogu raditi, i da on to ne može.

Znate li kako je to naučio?

Pitao je nekoga u čemu je velika stvar s prdacima.

(Razmislite o tome! Bez osjeta mirisa, prdac je samo buka koju ljudi ponekad naprave. U čemu bi bila velika stvar?)

Ali zaista je zanimljivo moći proći jedanaest godina života ne znajući da je miris stvar koju ljudi zapravo mogu raditi. Iako postoje tragovi posvuda u našem jeziku!

Međutim, za mene da prođem više od četrdeset godina života ne razumijevajući da “vizualizirati” zapravo znači da ljudi mogu doslovno raditi, praveći stvarne slike u svojim umovima, je daleko veće nepoznavanje sebe! Mislim, tragovi su posvuda oko našeg jezika o tome, a ja sam uspio proći svoje dvadesete i tridesete a da to nisam shvatio!

Vizualizirajte svjetski mir. Vizualizirajte korištenje žmigavaca. Koristite svoju maštu. I, naravno, mašta je važnija od znanja.

Kako nisam mogao razumjeti?

Što bi “vizualizirati” uopće značilo, ako ne doslovno to?

U retrospektivi, mislim da sam morao interpretirati “vizualizirati” kao “konceptualno razumjeti”, a ne “napraviti sliku u svom umu”. Jer, opet, kako bi to itko mogao raditi? (Osim nekog Sherlock Holmes zlikovca koji koristi umsku palaču, koji, budući da radi nešto značajno, mora biti nenormalan, zar ne?)

Ironično, W i ja smo oboje bili studenti psihologije u to vrijeme. I dok je W otkrio da nema osjet mirisa s dvanaest godina, meni je trebalo do prve godine psihologije da otkrijem da vjerojatno imam Aspergerov sindrom. (Tada se to smatralo drugačijim od autizma, jer autizam nije dobio svoju promociju u poremećaj iz spektra autizma, ili ASD.) Shvatio sam da Asperger vjerojatno objašnjava puno o meni i mom iskustvu u svijetu. Ali nisam otkrio da imam afantaziju, vjerojatno zato što nisam otkrio afantaziju: to još nije bilo imenovano u 1990-ima, kada sam bio na fakultetu.

Dakle, u slučaju da ikad pomislite da nema ništa za otkriti, zamislite ovo: određene stvari je moguće otkriti čistom introspekcijom, u kombinaciji s razgovorima s drugim ljudima! (Pa, vi to možda možete zamisliti. Ja sigurno ne mogu!)

Ako ne vjerujete da je moguće nešto otkriti samo razmišljanjem i razgovorom, razmislite o zanimljivom fenomenu unutarnjeg monologa.

Ispostavilo se da postoji nešto što se zove “unutarnji monolog” ili “unutarnji dijalog”.

Prije nekoliko mjeseci razgovarao sam o Aphantasiji sa svojim suosnivačem Leanpuba, Lenom, i on je počeo govoriti o svom unutarnjem monologu i kako je bio iznenađen kad je nedavno saznao da neki ljudi nemaju unutarnji monolog. Način na koji je opisao svoj unutarnji monolog zvučao mi je potpuno ludo. Rekao je da mu to koristi, pa pretpostavljam da je tako, ali svakako je zvučalo čudno.

Sada, ovo je također nedavno bio mem na internetu, pa pretpostavljam da je ovo još jedna situacija slična Aphantasiji: vjerojatno mnogi (ili čak većina) ljudi imaju unutarnji monolog, i ako ga imaju, očito misle da im je važan. Dakle, ne, mislim da ni ja nemam unutarnji monolog. I za razliku od sposobnosti da vidim slike u svom umu, ne mislim da bih čak želio imati unutarnji monolog. Iskreno, svijet je ionako dovoljno bučan.

(Također, više sam vizualna osoba nego auditivna, pa mi se gubitak nečega vizualnog čini kao veći gubitak.)

Sada, ovo je esej o Aphantasiji, a ne o unutarnjim monolozima, pa neću puno više govoriti o njima. Međutim, postoji nekoliko stvari koje vrijedi napomenuti:

Prvo, prilično sam siguran da nemam unutarnji monolog, osim ako uvelike ne razumijem što je to. (Mogu gledati ove riječi i čuti ih bez pomicanja usta, ali mislim da to nije unutarnji monolog.)

Drugo, mogu savršeno dobro razmišljati bez unutarnjeg monologa. Iskreno, ne osjećam da mi nešto nedostaje.

Treće, mogu učinkovito komunicirati bez unutarnjeg monologa. Ne moram mentalno izgovarati ili čak misliti stvari unaprijed prije nego što ih kažem ili napišem. Ovo je još jedna od mojih osobina koja nervira moju ženu: ona će mi pričati nešto što joj je netko rekao, a ja ću odmah izreći neki duhovit odgovor, i ona će reći da bi voljela da je to rekla u tom trenutku. Bez unutarnjeg monologa, ne razmišljam prije nego što govorim. Govorim u punim rečenicama i odlomcima, ali te stvari ne razmišljam unaprijed. One izlaze tako, odmah i potpuno formirane. Također, s obzirom na to da postoji manje kašnjenja, manji je rizik od duha stepenica.

Sada, ponekad se vraćam kad govorim (ili pišem), bilo da dodam nijansu ili da skrenem s teme—i to činim sve više, kao sada, kako starim—ali ne vjerujem da je to povezano s mojim nedostatkom unutarnjeg monologa. Mislim da je to zato što s godinama osjećam jaču želju da pričam povezane priče. Ili možda zato što sam pomogao odgojiti vrlo inteligentnog sina (koji također može stvarati slike u svom umu), koji bi me stalno raspravljao i prekidao, pa mislim da sam internalizirao pokušaj preduhitravanja proturječnih argumenata. Ili možda zato što uživam u digresijama, i postao sam malo samodopadan s godinama. Iskreno, vjerojatno je sve navedeno.

Na kraju, nedostatak unutarnjeg monologa može ili ne mora biti povezan s Aphantasijom. Nemam načina da to znam, ali imam predosjećaj da postoji pozitivna korelacija. (Zapravo, zato to i spominjem ovdje, da budem iskren.) Bilo bi zanimljivo da netko to istraži kao doktorsku tezu. Moja pretpostavka je da postoji neki temeljni mentalni sustav koji radi i u vizualizaciji i u unutarnjim monolozima, i da je Aphantasija povezana s nedostatkom unutarnjeg monologa. A ako želite tražiti još više korelacija, mogli biste također tražiti korelaciju s time da ste negdje na spektru autizma, kao što se pretpostavlja da ja jesam.

Razumijevajući da većina ljudi ima slike, crtiće ili filmove koji se odvijaju u njihovom umu, sada se okrećem Sikstinskoj kapeli.

Vidio sam je dva puta u životu, jednom kao dijete, i jednom kao odrasla osoba. Oba puta sam bio vođen kroz nju poput ovce—ali ne ovce iz crtića Serta koja preskače bilo što. Prvi put je bilo tako davno da još nije bila očišćena, pa je izgledala vrlo ozbiljno i kao puno posla. Drugi put je bila očišćena, pa je izgledala puno svjetlije i živopisnije.

U oba slučaja, nisam baš shvatio poantu. Zašto bi crkva uložila toliko truda u ono što je na stropu?

Međutim, ako većina vjernika može stvoriti slike u svojim mislima, tada bi, kad im dosadi propovijed i zagledaju se u strop, te slike bile utisnute ravno u njihove umove i ostale bi tamo.

Sada mi Sikstinska kapela i religijska umjetnost općenito puno više imaju smisla—u smislu zašto bi se neka religija toliko trudila da je proizvede ili zabrani. Mora da je stvarno moćna za neke ljude. S druge strane, na mene gotovo sva religijska umjetnost nije imala nikakav učinak osim što me zadivila umjetnost Michelangelove La Pietà. (Ozbiljno: kako je netko mogao proizvesti to od mramora?)

Više se povezujem sa zen vrtovima nego s tradicionalnim religijskim slikama. Iako ne mogu zatvoriti oči i vizualizirati zen vrtove (čak ni onaj koji je bio izbor pozadinske slike na macOS-u, unatoč tome što je dugo vremena bio moja radna pozadina i što sam ga vidio uživo), u trenucima najveće smirenosti i fokusiranosti osjećam se kao kad ih gledam.

Poput religije, i književnost koristi slike. Zapravo, sada kad razumijem afantaziju, puno bolje razumijem slike u književnosti. (Zapravo, samo razmislite o tome što riječ “slike” zapravo znači, na dubokoj razini!)

Dok sam čitao fikciju, nikad nisam mogao razumjeti zašto bi autor tako dugo opisivao kako neka osoba ili mjesto izgleda. Kad sam shvatio da moja supruga zapravo može vidjeti osobu ili mjesto koje se opisuje, to je potpuno promijenilo moje shvaćanje. Autor doslovno stvara filmove u umovima čitatelja, ali riječima!

Kad mi je supruga rekla da može vidjeti ljude ili mjesta koja se opisuju, iskreno sam bio zapanjen. Strogo govoreći, u riječima nema dovoljno informacija za stvaranje bilo kakve scene. Ni blizu. Količina izuma koja se događa kada čitatelj vizualizira nešto što autor opisuje je nevjerojatna. Moja supruga čita puno sporije nego ja. Prije nisam razumio zašto, i povremeno bih je zadirkivao zbog toga. Sada kad razumijem da stvara cijele filmove dok čita, šokiran sam da čita tako brzo.

Sada također razumijem zašto su povijesno mnoge kulture zabranjivale knjige koje su smatrali opscenima. Knjige mogu biti puno opscenije ako ljudi stvaraju živopisne slike ili filmove u svojim mislima! Ali razmišljajući o tome što je moguće hladnokrvnije, pravo pitanje je dolazi li prava opscenost iz autorove mašte ili iz mašte čitatelja!

Uživam u putovanjima, planinarenju i fotografiranju. Sada, s obzirom na to da ne mogu zatvoriti oči i teleportirati se u svoje uspomene, možete pitati:

Zašto se truditi?

Zašto ići bilo gdje ili raditi bilo što ako to ne možete ponovno proživjeti u svojoj mašti?

Istina je da su neki trenuci zaista divni i očigledan je nedostatak što ih ne možete vizualizirati kasnije.

Međutim, ako ste stvarno u sadašnjem trenutku, nije važno možete li ga kasnije ponovno proživjeti. Ako nije bilo vrijedno življenja, nije vrijedno ponovnog proživljavanja. A ako ste zauzeti ponovnim proživljavanjem svojih trenutnih trenutaka u kasnijem razdoblju, onda niste u tim sadašnjim trenucima.

Ili ako ste na svom telefonu, onda zapravo niste u nijednom trenutku—ni prošlom, ni sadašnjem, ni budućem.

Zbog toga se trudim biti ili potpuno fokusiran na sadašnji trenutak (kada sam u stanju tijeka, poput kodiranja ili pisanja), ili potpuno fokusiran na budućnost (poput planiranja ili donošenja odluka). Sjećam se da sam pročitao blog post Dereka Siversa, koji govori o tome kako su ljudi ili fokusirani na sadašnjost ili na budućnost. Zapravo mislim da je za ljude koji mogu snažno vizualizirati, prava opasnost biti fokusiran na prošlost. Ako provodite puno vremena ponovo proživljavajući prošlost, zanemarujete i sadašnjost i budućnost.

Imam nekoliko šetnji u svom susjedstvu koje radim, a koje se kreću od 5 do 10 kilometara. Znam kako izgledaju, ali ih ne mogu vidjeti osim ako ne pogledam sliku ili zapravo ne odem u šetnju. Sada, nevjerojatno sam sretan što živim manje od tri kilometra od nevjerojatnog pogleda na ocean. Dakle, svaki dan mogu prošetati tamo i vidjeti ga—ali ne mogu ga vidjeti ako ne odem.

Hodam li do oceana svaki dan zbog toga, što me dovodi do nevjerojatnog zdravlja?

Nažalost, ne. Umjesto toga, previše radim. Ali mislim da idem na te šetnje više nego što bih išao da nemam afantaziju. Isto je s planinarskim stazama: postoji nekoliko vrlo lijepih planinarskih staza u mojoj blizini, i uvijek uživam u njima kad ih radim. Moglo bi se reći da bi to mogao biti nevjerojatan zdravstveni trik za mene da jednostavno nikad ne uzimam slike: tada bih morao više izlaziti da vidim poglede koje volim i ne mogu vizualizirati. Ali s druge strane, iskreno, želim se fokusirati na svoj posao, pa su slike vrlo lijepe za imati. Jednom prođete planinarsku stazu, a pozadina radne površine traje zauvijek!

Isto vrijedi i za putovanja: volim putovati, iako je ta ljubav u posljednje četiri godine uglavnom bila teorijska, a ne primijenjena. Iako se ne mogu teleportirati na mjesta u svom umu niti ih vidjeti kad zatvorim oči, znam kako ta mjesta izgledaju i kakav je osjećaj biti tamo. Ne znam je li ponovljeno putovanje ugodnije ili manje ugodno s Aphantazijom, ali znam da uživam u tome.

Iz stručne perspektive, Aphantazija je imala nekoliko značajnih učinaka.

Prvo, vrlo mi je ugodno s apstrakcijom. Po defaultu, sve je za mene apstraktnije nego za većinu ljudi. Zbog toga je učenje algebre bilo jednostavno, i stvarno sam zavolio računalno programiranje. Međutim, rad s 3D oblicima uvijek mi je bio manje intuitivan. I sigurno neću biti Nikola Tesla, izmišljajući stvari u svom umu bez da ih izgradim. (Njegov opis toga čini se kao potpuna suprotnost Aphantaziji. Možda je mašta kontinuum, s Aphantazijom na jednom kraju, a Nikolom Teslom na drugom?)

Govoreći o 3D okruženjima, imam dobar konceptualni razum smjera. Kada sam živio u Silicijskoj dolini, lako sam se snalazio do autocesta, iako imam puno manje sjećanja na lokacije specifičnih orijentira nego moja supruga. Na primjer, ako biste parodirali načine na koje bismo davali upute, njezine su u biti “vozi ravno niz cestu, skreni lijevo kod velikog drveta iza one trgovine s crvenom nadstrešnicom, itd.”, dok su moje “pa ti si ovdje, a autocesta je tamo pa samo trebaš nastaviti raditi stvari koje su smjerno ispravne na ta dva načina dok ne dođeš do ulaza na autocestu”.

Uvijek sam mislio da je njezin način razmišljanja o smjerovima potpuno bizaran. Sada shvaćam da je puno više ljudi poput nje nego mene, i zašto daje upute na način na koji to čini.

Također, dok sam u gradu u redu, uvijek se okrenem u krivom smjeru kad izlazim iz trgovine u trgovačkom centru. Ozbiljno, pošten novčić bi bio puno bolji od mene. Ili ako bih se samo sjetio uvijek promijeniti mišljenje kad izlazim iz trgovine, bilo bi u redu. (Moja supruga je ovdje naravno gotovo uvijek u pravu.)

Prvu verziju ovog eseja napisao sam na 10-satnom letu iz Vancouvera u Tokio (let za Aziju, Aphantazija).

Kad sam počeo pisati, bio sam na letu oko 4 sata, i upravo završio gledanje GODZILLA MINUS ONE / MINUS COLOR. Onda sam imao još oko 6 sati da sjedim tamo, bez mogućnosti pristupa internetu, i bez mogućnosti odugovlačenja istraživanjem ili skrolanjem po Twitteru ili Redditu. Ali moj laptop se mogao potpuno otvoriti, čak i u ekonomskoj klasi.

Tako da sam pisao.

Razmišljao sam o pisanju ovog eseja prije. Čak sam jednom napisao nekoliko stotina riječi. Ali onda bih zapao u zastoj, i odugovlačio (obično radeći), i onda bih napustio projekt.

Dakle, ovaj put, dostavio sam nešto. Ograničenja su divne stvari.

Također sam koristio isti trik za produktivnost koji sam koristio kad sam pisao svoju prvu knjigu (Flexible Rails) prije otprilike 17 godina: pustio sam Beethovenove simfonije i puštao ih redom od početka #1 do kraja #9, bez zaustavljanja osim za odlazak u kupaonicu. Ovo traje 5 sati i 28 minuta, što je bilo otprilike vrijeme leta koje mi je ostalo kad sam počeo pisati.

Zatim sam stavio esej na stranu nekoliko mjeseci i dovršio ga jednog dana u lipnju. Kako sam suosnivač Leanpuba, ovaj esej je također objavljen na Leanpubu kao (vrlo) kratka knjiga.

Baš kao što je Seinfeld bio serija o ničemu, ovaj esej je doslovno esej o ničemu. Ali nadam se da ste uživali u njemu, i da ste možda čak i nešto naučili.